Na postapokalipičnoj sceni, na sceni ostataka civilizacije nakon nekog strašnog događaja, možda trećeg svjetskog rata, horde razbojnika na konjima – dobro naoružane i organizirane – ugnjetavanju, pljačkaju, zlostavljaju nemoćne i prestravljene građane okružene bedemima koje su sagradili oko svojih gradova.
Za Istina.media ekonomist i pravnik Milenko Krčum
Kad horde naiđu, prestrašeni građani otvaraju kapije. Horde su surove, a život građana je stravično težak.
Države nema, vladavine prava nema, samo ugnjetavanje i pljačka nejakih od strane jakih.
I onda na scenu stupa Kevin Costner, koji pronalazi poštansku torbu punu pisama koje nije uručio mrtvi poštar. Prepoznajete film: Poštar (The Postman)? Ako ne prepoznajete, evo still-a iz filma.
(Fotografija iz filma „Poštar“ (The Postman)(izuzetak od zaštite autorskih prava po čl. 47. Zakona o autorkskim i srodnim pravima – kritika ili ostvrt)
Filmska kritika je ovaj film sasjekla. Kao loš film, ma sve u njemu loše. U povijesti filmske kritike malo je filmova dobilo tako loše kritike. To nisu bile filmske kritike, nego pokude.
Meni je film izvstan. Prije svega, umjetnost ne treba kritzirati. Umjetnost treba doživljavati.
Konačno, čak i ako griješim, jer je teško proturječiti autoritetima u području filmske kritike – sama ideja filma je vrlo duboka.
Povratak poštara budi NADU kod ugnjetavanih građana da se ponovo uspostavlja vladavina prava, pa time i zaštita građana od ugnjetavanja. Tako u filmu slučajno pronađena poštanska torba s neuručenim pismima pobudi nadu i izazove revoluciju, koja dovede do uspostave vladavine prava.
A što se tiče našeg odbjeglog pošatara, on se nije vratio. On uostalom nije bio Kevin Costner. On nije ulijevao nadu u povratak vladavine prava. Možda mu netko može pripisati revolt protiv života u ovoj sredini. Možda, a možda i ne.
