Zauvijek ću pamtiti djetinjstvo pored bistrozelene rijeke Rame, jutarnje odlaske u seosku školu, divna druženja u malenom selu u Rami koje je dobilo naziv Lug. Jedna sam od posljednjih generacija djece koja je rođena bez mobitela na dodir, nama je mobitel na tipke koji smo naslijedili od roditelja bio sasvim dovoljan iako nije imao nikakve posebne funkcije.
Poslije škole i pisanja zadaće odlazili smo na igralište gdje smo igrali rukomet, nogomet, badminton, graničara… Posebna radost bila nam je u pisanju pisama i iščekivanju kada će se u našem sandučiću pojaviti pismo koje je pisano nespretnim dječjim rukopisom ali s puno ljubavi. Imala sam punu vrećicu pisama i šarenih salveta koje sam nažalost tijekom odrastanja izgubila. Dječji rođendani bili su posebno veselje za sve jer smo ga slaviti u kući slavljenika uz pregršt slatkiša i smijeha.
Torte su bile bez fondana, dva kata, glamura, ali napravljene s puno ljubavi i truda. Cijelo ljeto kupali bismo se na dvjema rijekama: Crimi koja je pritoka Rame, te Rami koja je bila samo za hrabre jer je ledena.
Tijekom pauze od kupanja otišli bismo kupiti sladoled i sok u seoskoj trgovini, a dobivena jedna marka nam je bila sasvim dovoljna za kupovinu. Iznad Rame izvila se polovica kamenog mosta, koji je u prošlom stoljeću povezivao lijevu i desnu obalu rijeke Rame.
Most je služio za prijevoz tereta tijekom pravljenja brane na Mluši, a zbog težine most je polako počeo propadati te je ostala samo jedna polovica. Uz pričanje viceva, razgovaranje o raznim temama, sjedeći na kamenom zidiću koji gleda na rijeku, mnogi smo željeli što prije odrasti ne sluteći da u budućnosti napuštamo svoj kraj i bezbrižno djetinjstvo.
Na rijeci su se dogodila mnoga druženja, prva zaljubljivanja, ostvarena su i neka prijateljstva za cijeli život. Za one pak najhrabrije most je predstavljao priliku za dokazivanjem skokom u hladnu Ramu nakon koje se začuo gromoglasni pljesak. Simbol našeg mjesta svi smo zauvijek sačuvali u svom srcu te rado ljudima pričamo o divnom djetinjstvu koje smo provezi uz rijeku, zaboravljajući na sve dječje brige i nadajući se da će polovica mosta ostati iznad rijeke u naslijeđe mnogim generacijama koje će nažalost imati drugačije djetinjstvo.
Zorica Ćavar – Prozor-Rama
