Zanimljiv naslov o tenderu Elektroprivrede BiH i masnoj zaradi poduzeća u vlasništvu obitelji Rame Isaka, objavio je portal Fokus. Naslov je u obliku pitanja “Koliko slučajeva Ramo Isak nam je potrebno?” Pitanje je zanimljivo. Kao i sva zanimljiva pitanja, mami nas na postavljanje potpitanja. Potpitanje prvo: Potrebno za što? Ili: čemu korisnom bi mogao poslužiti ovaj “slučaj”.
Piše: Milenko Krčum, ekonomist i pravnik/za Istina.media
Neizrečeno, ali ipak dokučivo u (pod)naslovu je upravo to: koliko je narodu potrebno ovakvih skandala da bi otvorio oči o ekonomskoj pozadini političke scene? Koliko je narodu potrebno ovakvih skandala da bi otvorio oči i vidio grabež pod krinkom općeg dobra, patriotizma i nacionalnog interesa.
Potpitanje drugo: O nadnaslovu “Zakon o sukobu interesa”
U nadnaslovu članka stoji “Zakon o sukobu interesa”. Ima taj izraz smisla svugdje drugdje. No, tu i sad, prilično je promašen. Općenito u svijetu, taj izraz označava nedopušten sukob javnog i privatnog interesa. Ili situaciju u kojoj bi neki dužnosnik mogao iskoristiti svoju dužnost radi ostvarenja osobnog interesa, a na štetu javnog.
Ali tu i sad nije problem sukob privatnog i javnog interesa. Veći je problem SKLAD interesa. Politika se ovdje, ali ne samo ovdje, pretvorila u usklađivanje interesa, u trgovanje interesima. Naravno, “usklađuju” se privatni interesi. Moglo bi se kazati da se politička utakmica pretvorila “u buvlju pijacu interesa” privatnih interesa. S druge strane, je li to buvlja pijaca? Na buvljoj pijaci se trguje tričarijama. Ovo je veletrgovina interesima. Iznos od 14.000.000 (slovima: četrnaest milijuna) možda otvara oči. Sve ostalo je postalo do te mjere uobičajeno, da je narod oguglao – postao ravnodušan do neosjetljivosti. Ovakvi slučajevi više i ne pobuđuju veliku pozornost javnosti. Ali osmoznamenkasti iznos – 14.000.000 KM možda pobuđuje. Večina građana možda i nema pravi osjećaj koliko je to novca milijun maraka. Većina nije nikad imala posla s tolikim novcima. No svi ipak znaju da su to veliki novci.
Potpitanje treće: Što to nabavljaja javno poduzeće?
Predmet tendera je usluga koju je nekad pružala država. Potrebu sigurnosti nekad je pretežito zadoljavala država. Na ulicama su, dan i noć, a naročito noć, bili milicioneri – pozornici. Ljeti i zimi, bili su na ulicama. Nekad, baš po velikim hladnoćama, sjedili su u policijskim vozilima. No, pozornici su motrili. Da se ne bi pomislilo kako veličamo jedan propali sustav, napominjemo da su pozornici bili dio sustava punog straha od slobode, sustava koji je počeo s parolom: Sloboda narodu, da bi pred svoj kraj stigao u svoju posljednju fazu punu paranoičnog straha od slobode i straha od naroda.
Pred sam posljednji izdisaj tog sustava, pozornici su motrili i lovili tko to sprejom piše parole po zidovima. Parole koje su sadržavale misli kakve nije bilo uputno glasno kazivati. No, mi ovdje govorimo o ekonomsko-financijskoj strani jedne djelatnosti. Pozornike je država plaćala iz proračuna. Drugi dio potrebe za sigurnošču plaćali “radni kolektivi” – poduzeća i ustanove, tako što su zapošljavali stražare. Dok su stražari imali sva prava radnika, koje je onaj sustav štitio na sve načina kao što je štitio prava ostalih “udruženih radnika” – zaposlenici u agencijama za zaštitu potčinjeni su novopečenim kapitalistima u državi koja još nije odrasla. Demokratske stranke (a nisu li sve navodno demokratske) privatizirale su djelatnost koju je pretežito obavljala država.
Je li ovako jeftinije i kvalitetnije?
Da bi se odgovorilo na to pitanje potrebne su kalkulacije. U tim kalkulacijama valja uzeti u obzir ogromni skok u razvoju informacijsko-komunikacijskih tehnologija, koje pojeftinjuju djelatnost fizičke i tehničke zaštite. No, i bez kalkulacija, sigurno je da se iz cijene koja se određuje u sumnjivoj proceduri, proceduri koja osigurava privid tržišne utakmice – masno bogate vlasnici agencija i tko zna tko još. Bilo bi naivno vjerovati da političke stranke nisu zainteresirane za ovakve tendere i da su makle svoje prste od tendera.
Ne, vlast je slatka!
“S medom radit, a prste ne lizat…”
“S medom radit, a viletine ne gradit…”
“S medom radit, a sina na javnu poziciju ne uvalit…”
Teško!
“Slučaj” Rame Isaka-nije slučaj. On je samo razgolitio nemoralnost političkih trgovina čija jedina svrha ugrabiti i zadržati vlast. O tome je prelijepu misao napisao čuveni australijski ekonomist njemačkog podrijetla, Joseph Schumpeter: “Političari su kao loši konjanici. Toliko su opsjednuti time da ostanu u sedlu, da ih uopće nije briga kamo gone.”
