U srcu Starog grada u Mostaru, nekoliko koraka od simbola Mostara – Starog mosta, među kamenim ulicama i zidinama koje pričaju priče minulih vremena, postoji suvenirnica po imenu SAN. U njoj se nalaze nalaze radovi žene koja svojim rukama tka nove sne. Njezino ime možda nije poznato svakom prolazniku, ali njeni šeširi – ručno pleteni i heklani s neviđenom pažnjom – govore sami za sebe. Nosi u sebi tradiciju svojih predaka, naučenu od majke, dok svaku nit plete s ljubavlju i strpljenjem.
Dok turisti dolaze po suvenire, ona im nudi više od toga – djelić domaće umjetnosti, vještinu koja je opstala kroz generacije. Za nju, heklanje nije samo posao; to je način da održi naslijeđe živim, svaka petlja priča priču o vremenu, ljubavi i trudu.
Piše: Irma Leto Nametak
Njeno ime je Vesna Leto. Vesna je rođena 20.9.1968. godine u Stocu. U Stocu je upoznala čovjeka svog života za kojeg se i udala i rodila troje djece. Ratna događanja su je dovela u Mostar gdje živi od 1993. godine.
Kako je naučila pletenje i heklanje šešira i je li to nešto što se prenosi kroz generacije u njenoj obitelji, koji joj je najdraži dio procesa pletenja ili heklanja – je li to kreativnost u dizajnu ili osjećaj stvaranja rukama, koristi li određene materijale ili tehnike koje je naučila od svoje majke ili je razvila svoj jedinstven stil tijekom godina, kako bira dizajn za šešire – inspiriraju li je trendovi, tradicionalni motivi ili nešto drugo, gdje možete pronaći njezine unikatne šešire i kakve reakcije ima od turista i lokalnih kupaca na iste, je li zanat heklanja i pletenja profitabilan za pristojan život i s kojim izazovima se suočava u smislu zarade i cijene ručnog rada na tržištu, koliko joj je važno da održi tradiciju heklanja i pletenja, koji su najizazovniji aspekti u ovom poslu – jesu li to vremenski rokovi, dostupnost materijala ili konkurencija na tržištu, koji je omiljeni materijal s kojim voli raditi i gdje vidi budućnost svog zanata saznajte u nastavku teksta.
“Pletenje i heklanje naučila sam od svoje rahmetli majke, a ona od svoje majke prije nje. To je vještina koja se u našoj porodici prenosila s generacije na generaciju, i svaki put se doda nešto novo. Od malih nogu gledala sam majku kako plete i hekla, i to me uvijek fasciniralo. Taj mir i koncentracija dok su njene ruke stvarale nešto korisno i lijepo.” , sa blagim osmijehom na lijepom licu prisjeća se Vesna.
“Najdraži dio mi je osjećaj stvaranja rukama, taj trenutak kad od običnog konca ili prediva nastane nešto stvarno i korisno. Osjećam da svaka petlja ima svoju svrhu. Naravno, kreativnost u dizajnu je također važna – volim eksperimentisati s različitim uzorcima, bojama i detaljima. U svom radu koristim dosta tehnika koje sam naučila od svoje rahmetli majke, posebno kada je riječ o heklanju. Međutim, kroz godine sam razvila i svoj stil. Volim se igrati bojama i kombinovati različite materijale, ali konac je moj omiljeni materijal. On mi daje fleksibilnost i lakoću u radu, a opet je izdržljiv”, ističe Vesna.
Inspiraciju za dizajn šešira pronalazi oko sebe – u prirodi, starim tradicionalnim motivima, pa čak i u modernim trendovima.
“Ipak, trudim se uvijek zadržati autentičnost. Ponekad napravim jednostavne, klasične dizajne, a ponekad se odlučim za nešto smjelije, zavisno od inspiracije tog dana. Prije nekoliko godina počela sam suradnju sa suvenirnicom pod imenom SAN. Ustvari nije to suradnja, više je to da su mi vlasnici suvenirnice, koji su nam inače kućni prijatelji i kao druga porodica, izašli u susret i dali prostor za prodaju mog ručnog rada, na čemu sam im jako zahvalna. U toj suvenirnici je moja najstarija kćerka počela raditi davne 2015.godine i tada je naše prijateljstvo počelo. Ona se s njima zna od prije i vole je kao kćer, mislim.. Ljubav je jaka i obostrana. Tako sam počela da prodajem svoje šešire turistima i lokalnim kupcima, a reakcije su vrlo pozitivne. Turisti vole nositi sa sobom nešto autentično, ručno izrađeno, što podsjeća na tradiciju”, navodi dalje Vesna.
Što se tiče profitabilnosti u ovome zanati – zanat nije uvijek dovoljno profitabilan da bih mogla živjeti isključivo od njega. Ručni rad je često potcijenjen, i mnogi ljudi ne razumiju koliko truda i vremena ulažem u svaki šešir.
“Jedan od najvećih izazova je postizanje cijene koja je poštena i za mene i za kupce. Trenutna cijena mojih šešira je 30,00 KM po komadu. Što se tiče očuvanja tradicije heklanja i pletenja to mi je izuzetno važno. Mislim da se u svakom komadu koji napravim krije dio prošlosti, i voljela bih to prenijeti mlađim generacijama. Moja djeca su već odrasli ljudi koji imaju svoje porodice i otišli su nekim drugim pravcima, zatrpani su svakodnevnicom i obavezama oko djece, ali ko zna.. Jednog dana ih možda zainteresuje, pa Bože zdravlja, ja ću biti sretna da ih naučim”, istaknula je.
Najizazovniji aspekt u ovom poslu za nju je usklađivanje vremena.
“Kao domaćica, nekad mi je teško pronaći dovoljno vremena za rad na šeširima. Nekad se dogodi da cijelu noć heklam ili pletem. Jednostavno to mi je strast, to mi je ljubav. Volim da pletem unucima zimske kombinacije – kape, šalove i rukavice. Čini me sretnom osmijeh na njihovim licima kada om poklonim nešto što sam svojim rukama napravila”, priča dalje. Što se tiče materijala s kojima radi ponekad joj je teško nabaviti kvalitetne materijale po pristupačnoj cijeni.
“Konac je definitivno moj najdraži materijal. Lagan je, jednostavan za rad, a opet daje mogućnost za precizne i složene uzorke. Ponekad radim i s vunom, posebno zimi, ali konac mi je najbliži srcu. Što se tiče vizije o budućnosti mog zanata potencijala za širenje vidim možda kroz otvaranje vlastite radionice ili online prodaju. Razmišljam i o proširenju asortimana, kao što su ručno rađeni šalovi ili rukavice. Voljela bih da moj zanat dođe do šire publike, ali i da zadržim taj osjećaj personalnog, ručnog rada”, navela je.
Kroz priče ovih žena, bilo da je riječ o bakrorezu, pravljenju nakita od bakrene žice i kamena, ili pletenju i heklanju šešira, vidi se snaga ljudskog duha i posvećenost očuvanju tradicije. One su simbol otpornosti, kreativnosti i ljubavi prema rukotvorinama, koje se prenose s koljena na koljeno. Njihove vještine nisu samo zanat, već i most koji spaja prošlost i budućnost. U svijetu brzih promjena, njihova umjetnost opstaje kao podsjetnik na važnost strpljenja, rada rukama i čuvanja naslijeđa. Te žene, iako često nevidljive u svakodnevnoj vrevi, ostavljaju neizbrisiv trag u srcima onih koji prepoznaju vrijednost njihovog rada.
