foto: Radio Vitez
Još uvijek ne volim zimu. I još uvijek se svaki put razbolim od teških viteških magli. I još uvijek mi lažu da nije do magli nego do mene i mog imuniteta. Još uvijek im vjerujem jer svaki put kad pređem granicu i kad se počnem približavati mjestu iz kojeg dolazim razina sreće se povećava, osjećam toplinu oko srca i nemogućnost da zaustavim nestrpljenje da što prije budem kod kuće. Kod svoje kuće. U svom Vitezu. U toplom dnevnom boravku koji podsjeća na djetinjstvo.
Brezino drvo na putu
Ujutro prije svakog odlaska u školu, tata bi nas dočekao u već ugrijanom dnevnom boravku s toplim čajem na stolu. Taj čaj se ispijao bez pogovora, a ispijao bi ga svatko tko se nađe tu, pa i moja prijateljica koja bi svako jutro dolazila po mene. Najljepše sjećanje iz djetinjstva vodi me u period kad smo bili druga smjena, vani je već uvelike mrak, a naša seoska rasvjeta koje je jedva bilo je svijetlila tek toliko da nam pokaže kojom brzinom pada snijeg u tom trenutku. Put kući smo znali napamet. Mi smo bili prvi koji smo pravili tragove u snijegu, za grtalicu je tad bilo kasno, ništa prije jutra. Mi smo bili prvi i najsretniji. Trčali smo, grudali se, slijedili tragove jedni drugih, bacali se u najveću hrpu snijega i stizali kućama mokrih nogu. U Vitezu postoji mjesto koje se zove Pipino brdo. Svi smo se kao djeca išli sanjkati na Pipino brdo. Čekali smo petak da završimo sa školskim obvezama i žurili kućama da nagovorimo roditelje da nam pripreme sanjke za sljedeći dan. Trebalo ih je podmazati da budu najbrže, prebrisati prašinu i ostaviti pred vrata da budu spremne. Neki su ove poslove shvaćali preozbiljno, pa je tako moja kuma Dragica dok se sanjkala probila ogradu i polomila sve daske, a ni ona nije prošla najbolje. Puno djece se zabijalo u brezino drvo koje je stajalo točno na mjestu gdje se ili uspiješ zaustaviti na vrijeme ili te adrenalin ponese i onda čekaš da bol prođe, pa opet sve ponovno, ali pametnije. I moj brat bi mogao puno toga reći o svojim zimskim iskustvima.
Najljepši grad
Osim tog brda, iza moje kuće je također prilično strmovito, pa se on sa svojim prijateljima tu skijao. Dok smo se svi drugi sanjkali, oni su se skijali. Nije bilo prostora kao na Pipinom, ali za mog brata je to bilo i više nego dovoljno da dva puta u dvije godine slomi nogu na spustovima koje su pravili. On bi se tako skijao prvih nekoliko dana, a ostatak zime bi pio čaj i ležao u dnevnom boravku. Preko ljeta su stizale nove aktivnosti. Za nas djecu je to značilo branje trešanja. Ponekad i neki slatki lopovluk iz tuđeg dvorišta, iako smo uglavnom svi imali trešnje i u svom dvorištu. Ali, u našim dječjim nestašlucima kod drugog je uvijek bilo slađe jer bismo morali smišljati taktike i istraživati kako ugrabiti najcrvenije, a da nas nitko ne vidi. Svi su uvijek sve vidjeli i znalo se koja djeca u selu kradu trešnje dok im roditelji neumorno prijete batinama. Nas ništa ne bi zaustavilo, brali smo koliko smo mogli pojesti. Onda bismo se zavalili ispod nekog drveta da odmorimo od sunca koje nam je pržilo tjemena, pa bismo nastavljali sa svojim igrama. Zanimljivo je to da u Vitezu preko ljeta čovjek od vrućine vrlo lako može pomisliti da je negdje uz more, gdje sunce prži i ne prestaje. Ali, kad je zima, vrlo brzo se zaborave sva ta vruća ljeta, i svi pričaju o sljedećoj kupovini drva jer su prošla kupljena brzo nestala. Ipak, svi ti hladni vjetrovi koji se spuštaju s planine Vlašić u dolinu rijeke Lašve, ne sprječavaju Vitez da bude najljepši grad u mome srcu. I nema tog zlata, a ni grada u svijetu da mi budu dragocjeniji od grada mog djetinjstva, pa čak i kad je maglovito.
Tolike promjene temperature naučile su ljude iz tog malog grada prilagodljivosti i borbenosti. Naučili su ih da iz ničega stvore nešto i da guraju onaj kamen i kad drugi tvrde da ne može i neće tim putem, ali Vitez može i samo tad je mirna Bosna. Tu vlada neobičan mentalitet, neobična, pomalo smrknuta lica i pokoji osmijeh. Lica koja naizgled šalju sliku nepristupačnosti i hladnoće, a zapravo su to lica ljudi koji su vidjeli i proživjeli toliko toga, a još uvijek su spremni pružiti ruku onome u potrebi.
Čizme skitaljke
Danas sam upoznala ljude kojima je najveća želja vidjeti snijeg. Ljude koji imaju samo jedno godišnje doba. Ljude koji se nikad nisu sanjkali, pravili anđele u snijegu i bili prvi – pa i prije grtalice, koji su pravili tragove. Danas sam nešto starija i nedostaje mi snijeg djetinjstva, nedostaje mi ugrijan dnevni boravak i čaj koji nas čeka na stolu.
Nedostaje mi Vitez jer i ja nosim one čizme skitaljke što ih je Balašević opisivao. Ali, ništa manje on nije moj ni s drugog kraja svijeta. Štoviše, iz daljine naučimo više voljeti ono što nemamo i što nam je daleko. Vitez je moj, opet ponajmanje moj, a ponajviše naš. Ponajviše od onih koji ga dišu iz dana u dan, iz mraka u svjetlost i tako u krug. Vitez onih koji su svojim životima ispisali tragove grada i koji ovaj grad čine velikim i prepoznatljivim. Vitez onih koji tek dolaze. I Vitez koji još nije ono što može biti. I što će biti.
I nikako drugačije ovaj kratki bijeg u djetinjstvo i u mjesto gdje sam bila najsretnija ne bih mogla završiti nego riječima Marka Martinovića Cara iz pjesme Vitezu:
Ja imam nade
ja imam dušu
misao imam
za ovaj grad.
Ana Dragozet/Vitez
