Punih je 18 godina prošlo, a hrvatsko pravosuđe još nije otkrilo naručitelje stravičnog atentata na Ivu Pukanića u kojem je poginuo i njegov suradnik Niko Franjić. Nacional donosi poglavlje iz knjige Berislava Jelinića koje otkriva zašto jedan krak sumnji vodi u Hrvatsku
Nakon ubojstva Pukanića i Franjića, s obzirom na sve okolnosti tog zločina, otvorilo se i pitanje jesu li propusti policije i sigurnosnih službi u otkrivanju zločinačke zavjere i zaštiti budućih žrtava bili slučajni ili namjerni te tko za njih snosi odgovornost. U vezi s time nedavno se dogodilo nešto vrlo zanimljivo.
U prosincu 2013. do USKOK-a je dospjela jedna potpisana pismena izjava koja je zapravo otvorila pitanje je li Tomislav Karamarko u vrijeme dok je bio ministar unutarnjih poslova mogao biti zainteresiran za ometanje istrage Pukanićeva ubojstva i jesu li možda Karamarko osobno, ili neki njegovi suradnici, još u vrijeme dok su radili u SOA-i mogli imati neki skriveni interes da propuste spriječiti Pukanićevo ubojstvo.
Djelatnici USKOK-a doznali su u prosincu 2013. da su u svibnju 2007. do Ive Pukanića dospjeli povjerljivi privatni dokumenti koji su se ticali privatnog života tadašnjeg ravnatelja SOA-e Tomislava Karamarka. To se dogodilo u vrijeme kada se u Hrvatskoj zahuktavala afera vezana uz Vladimira Zagorca i nekoliko mjeseci nakon što su napeti odnosi Pukanića i Ive Sanadera bili na vrhuncu jer su u Nacionalu otvorena pitanja podrijetla Sanaderove imovine. Jedna Pukanićeva suradnica dostavila je 4. svibnja 2007. Pukaniću privatne poruke elektroničke pošte u kojima se opisivao ljubavni trokut u kojem se nalazio Tomislav Karamarko.
Do Pukanića su tih dana zapravo došle informacije da su neki ljudi bliski Tomislavu Karamarku, s njegovim znanjem ili bez njega, prijetili da će nauditi malodobnom djetetu jedne Zagrepčanke koja je slučajno bila uvučena u Karamarkovu ljubavnu dramu. Prijetnje su vjerojatno upućene preventivno, kako bi se spriječilo da u javnost dospiju informacije koje bi narušile imidž Tomislava Karamarka. Pukanić je Karamarka upozorio da o tomu sve zna, da njega ni javnost Karamarkov privatni život ne treba zanimati, ali da će sve to objaviti ako se ne prestane prijetiti tom djetetu. Tvrdi se da su ti dokumenti nedugo nakon ubojstva Ive Pukanića nestali iz njegova ureda te se sumnja da ih je možda otuđila policijska službenica Selma Abadžić. Te tvrdnje temelje se na izravnom razgovoru autora knjige s protagonistima tih zbivanja, Zagrepčankom čijem se djetetu prijetilo, njezinim prijateljem koji joj je sugerirao da se za pomoć obrati Pukaniću, izjavi koju je ta Zagrepčanka poslala USKOK-u, a koju autor knjige posjeduje, te na temelju razgovora s osobama bliskim Tomislavu Karamarku.
Upućeni u ta zbivanja tvrde da su se odvijala ovako:
Tomislav Karamarko bio je u braku s Enisom Muftić Karamarko, ali je ušao u jednu ljubavničku vezu. Svjesna da joj se brak raspada zbog preljuba, Enisa Karamarko, tadašnja Karamarkova supruga, počela je slati anonimne prijeteće poruke elektroničke pošte Karamarkovoj ljubavnici Ani Šarić, tada zaposlenoj u Europapress Holdingu. Ana Šarić nije znala tko joj te poruke šalje pa je pokušala ući u trag pošiljatelju. Isprva je pomislila da ih šalje jedna od školskih prijateljica Enise Karamarko, koja je tada bila zaposlena u jednoj marketinškoj agenciji, jer su prijeteće poruke Ani Šarić dolazile s adrese koja je bila gotovo identična onoj koju je koristila ta prijateljica Enise Karamarko. Istu tu prijateljicu Enise Karamarko Ana Šarić isprva je smatrala odgovornom i zato što su do Enise Karamarko dospjele neke privatne fotografije Tomislava Karamarka koje je snimila Ana Šarić i slala svojim prijateljicama kako bi se pohvalila svojom novom ljubavnom vezom. Kada su te privatne fotografije dospjele do Enise Karamarko, ona je napravila veliku scenu u obitelji. Nedugo potom toj prijateljici Enise Karamarko nepoznata je osoba zaprijetila da će ostati bez djeteta. To je učinjeno telefonom.
U strahu za život svog djeteta, da bi se zaštitila, ta je prijateljica Enise Karamarko – po savjetu nekih prijatelja – preko posrednika poslala Ivi Pukaniću cijelu korespondenciju elektroničke pošte, ali i neke druge dokumente. Pukanić, zapravo, nije dobio tu privatnu dokumentaciju kako bi je objavio, već s molbom da se objavi samo ako se nešto doista dogodi djetetu kojem se prijetilo. Majka tog djeteta posumnjala je da iza tih prijetnji može stajati samo netko tko je povezan s Anom Šarić ili Tomislavom Karamarkom. Ili netko tko nju drži odgovornim za privatne probleme Tomislava Karamarka pa ga želi zaštititi. Dokumenti su pokazivali da je Ana Šarić znala za sve što se događalo, pa i to da se prijetilo djetetu te prijateljice Enise Karamarko, ali i da je Ana Šarić shvatila da joj je neugodne poruke prije toga slala upravo Enisa Karamarko, a ne ta njezina prijateljica. U toj neugodnoj privatnoj priči bilo je puno zapleta i neočekivanih obrata. Neki suradnici Tomislava Karamarka pokušali su pomoći da te napetosti iz Karamarkova privatnog života ne dospiju do javnosti te da se poboljšaju odnosi između Karamarkove supruge i njegove ljubavnice Ane Šarić, jer je postajalo sve izvjesnije da će se Karamarko razvesti. Pokušali su spriječiti da se o tomu počne javno diskutirati jer su procjenjivali da bi to moglo štetiti Karamarkovu imidžu u javnosti.
Kada je Ivo Pukanić dobio te privatne poruke, on je o tomu u nekoliko navrata razgovarao s Karamarkom, s kojim je inače bio u dobrim odnosima. Upozorio ga je da zna što se događa te ako je to točno, da se prestane prijetiti djetetu. Pukanić je rekao Karamarku da su prijetnje djetetu korak previše te da će cijelu priču objaviti u Nacionalu ako se tom djetetu što dogodi.
Školska kolegica Enise Karamarko tvrdi da je Ivo Pukanić te dokumente držao u svojem uredu u Vlaškoj 40 te da je Karamarko znao da ih Pukanić posjeduje. Školska kolegica Enise Karamarko obratila se početkom prosinca 2013. USKOK-u s pismenom molbom da se istraži što se dogodilo s tim dokumentima, jesu li oni pronađeni ili ih je netko otuđio. U pismu USKOK-u prijateljica Enise Karamarko napisala je kako je čula da je dio dokumentacije u posjedu pokojnog Pukanića izuzet iz njegova ureda bez detaljnog popisivanja i da je u to bila umiješana Selma Abadžić. A to je doista moguće.
To otkriva policijska službena zabilješka koja je 25. listopada 2008. sastavljena nakon izvršene pretrage poslovnog prostora u Vlaškoj 40 u kojemu je poslovala NCL Media Grupa. U tom dokumentu zapisano je da je Selma Abadžić došla pretraživati Pukanićeve poslovne prostorije s četvoricom muških kolega i opisano je što je zaplijenjeno. Među ostalim, konstatiralo se da je oduzeta razna dokumentacija i korespondencija koja je numerirana. Ukupno su numerirane 273 stranice razne dokumentacije. Konstatiralo se da su tu dokumentaciju signirale Sina Karli i Ida Šagovac, djelatnice NCL Media Grupe, te da je ona kasnije zapakirana i zapečaćena u dvije kutije, označenim brojevima 4 i 5. Nepoznato je o kakvoj se točno dokumentaciji radi jer nisu popisivani pojedinačni dokumenti ni ispisani njihovi naslovi. Nepoznato je kakva je dalje bila sudbina tih kutija, je li ih i kada netko dirao, uzimao dijelove te dokumentacije ili je zamijenio nekom drugom. U službenoj zabilješki navodi se i sljedeće: „Po izvršenoj pretrazi sastavljen je zapisnik o pretrazi stana i drugih prostorija u koji je na zahtjev odvjetnice Sanje Konforta i predstavnice poduzeća NCL Media Grupa Sine Karli uneseno da se protive ovakvom postupanju jer smatraju da dokumentacija predstavlja novinarsku tajnu (dokumenti, izvori, pisma), te se protive odnošenju svih pisanih dokumenata te sefa i kompjutora i drugih aparata, te da nisu mogli kopirati svu dokumentaciju koju su htjeli.“
Sve se to događalo u krajnje stresnom razdoblju kroz koje su tada prolazile Sanja Konforta, Ida Šagovac i Sina Karli, tri Pukanićeve suradnice. Lako je moguće da uopće nisu detaljno pregledavale svu dokumentaciju koju su signirale. Nedugo potom Selma Abadžić napredovala je na poslu. Prebačena je u Policijski nacionalni USKOK, gdje je sudjelovala u najosjetljivijim policijskim istragama.
Selma Abadžić uhićena je krajem 2012. pod sumnjom da je opstruirala i sabotirala brojne istrage USKOK-a u najosjetljivijim predmetima. Neposredno nakon uhićenja Selme Abadžić tjednik Aktual objavio je da se Tomislav Karamarko osobno angažirao kako bi joj osigurao kvalitetnu pravnu pomoć. To je izazvalo znatnu pozornost javnosti jer je bilo neobično da se bivši ministar unutarnjih poslova toliko zauzima za svoju nekadašnju službenicu. U sklopu tog teksta Aktual je objavio fotografiju koja otkriva da se ona u rujnu 2012. u kavani Lisinski u Zagrebu sastala s bivšim ministrom financija Ivanom Šukerom i bivšim ministrom pomorstva, prometa i veza Božidarom Kalmetom. Oni su nekoć bili Karamarkovi kolege ministri u vladi premijerke Jadranke Kosor, a i u tadašnjim, promijenjenim okolnostima unutar HDZ-a slovili su kao ljudi od njegova povjerenja.
Kako bi pomogao uhićenoj Selmi Abadžić, Karamarko je osobno telefonom kontaktirao odvjetnika Ivu Farčića i zamolio ga da preuzme njezinu obranu. Tvrdi se da se taj telefonski poziv dogodio krajem studenoga 2012. Karamarko je Farčića zamolio da to učini dok se ovaj nalazio na večeri u restoranu Jarunski dvori, nedaleko od zagrebačkog jezera Jarun. Na večeri je bilo najmanje dvadeset ljudi, među kojima i nedavno oslobođeni hrvatski general Ante Gotovina. Prema tadašnjim tvrdnjama, upravo je Gotovina organizirao večeru za uži krug prijatelja kako bi proslavili njegov izlazak na slobodu.
Tvrdi se da je Farčić o tome kratko razgovarao s Karamarkom te da je poslije sadržaj razgovora prokomentirao s nekim svojim kolegama koji su također bili uzvanici na toj večeri. Farčić je i nakon te večere nekim ljudima rekao da je na Karamarkovu intervenciju preuzeo zastupanje Selme Abadžić. U nikada demantiranom tekstu objavljenom u tjedniku Aktual, među ostalim, navodi se i sljedeće:
„Zbog brojnih specifičnih okolnosti ovog slučaja, ova Karamarkova intervencija privlači pozornost i može otvarati brojna pitanja. Karamarko je to mogao učiniti i na zamolbu svoje bivše supruge Enise. Enisa Muftić i Selma Abadžić prijateljice su više od 30 godina. Njihovo je prijateljstvo bilo toliko blisko da je Enisa Muftić ponudila Selmi Abadžić da se useli u stan koji je naslijedila od pokojnih roditelja. U vrijeme kada se stan ispraznio Selmi Abadžić bio je potreban smještaj, a Enisi Muftić netko pouzdan tko će u njemu stanovati.
U vrijeme dok su još bili u braku, supružnici Karamarko često su se družili sa Selmom Abadžić, a moguće je da je iz tog odnosa proizišao i poseban profesionalni položaj i utjecaj koji je Selma Abadžić u policiji imala u vrijeme dok je Karamarko bio ministar unutarnjih poslova.
Upravo zbog specifičnih odnosa Tomislava Karamarka i Selme Abadžić neki Karamarkovi stranački kolege sada upozoravaju da se može otvoriti pitanje zašto se zapravo Karamarko angažirao da Ivo Farčić preuzme zastupanje Selme Abadžić. Želi li Karamarko preko svojih suradnika bliskih Farčiću biti informiran o tome kako se Selma Abadžić namjerava braniti? Zašto bi ga to zanimalo? Ili su posrijedi neki sasvim treći motivi?
Osobe bliske Tomislavu Karamarku također su potvrdile da je on zatražio od odvjetnika Farčića da se angažira u obrani Selme Abadžić. Tvrde da on sam u tome ne vidi ništa sporno, nego je to učinio iz humanih razloga, isključivo zato što je Selma Abadžić prijateljica njegove bivše supruge Enise, a kao dodatni motiv za Karamarkov angažman u tom slučaju navode da je Selma Abadžić samohrana majka za koju tvrde da živi u vrlo skromnim uvjetima.“
U tjednima nakon tog otkrića u većem se broju tiskanih medija opsežno pisalo kako je Selmi Abadžić iskaze davao Josip Sapunar, bivši dugogodišnji član uprave HAC-a zadužen za financije. Sapunar je krajem listopada 2013. ponovno uhićen pod sumnjom da je izvlačio novac iz Hrvatskih autocesta. On je u svom prvom iskazu još prije par godina teško teretio Božidara Kalmetu i rekao da je upravo on inicirao prve sastanke Uprave HAC-a i vlasnice Fimi-medije Nevenke Jurak.
Sapunar je Selmi Abadžić, među ostalim, rekao i sljedeće: „Također moram reći da Uprava HAC-a nije imala puno prostora za odlučivanje u angažiranju Fimi-medije. Ta se tvrtka morala angažirati, a to su nam nametnuli Božidar Kalmeta i Mladen Barišić. Još koncem 2005. Kalmeta mi je rekao da u svoje prostorije primim Nevenku Jurak.“ Taj iskaz, po svemu sudeći, nije bio dovoljan da Selma Abadžić zaključi da bi Kalmeta mogao biti obuhvaćen kaznenim progonom u tom slučaju. Umjesto toga, ona je s Kalmetom na javnom mjestu ispijala kavu. Kalmeta i Šuker kasnije su taj događaj pokušali banalizirati tvrdeći da su njoj i njezinu kolegi dali izjave o prodaji hotela Koločep, jer su obojica svojedobno bila u Upravnom odboru Fonda za privatizaciju. Čak i da je to točno, to je također ukazivalo na neprimjereno ponašanje Selme Abadžić jer se izjave u takvim slučajevima ne bi trebale uzimati na terasama zagrebačkih kafića.
Selma Abadžić sudjelovala je u gotovo svim istragama koje su se vodile protiv bivšeg premijera Ive Sanadera, ali i u jednoj istrazi koja se vodila protiv hercegovačkog tajkuna Milana Lučića, koja je propala nakon što su osumnjičenici dobili informaciju da su pod mjerama nadzora. Posebno je zanimljivo to što se tvrdi da je Selma Abadžić sudjelovala u sastavljanju policijskog izvješća kako bi se utvrdilo cure li informacije iz Državnog odvjetništva u medije. U tom se izvješću teško teretilo glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića, a plasirano je pojedinim medijima u vrijeme kad su postupci protiv Ive Sanadera bili u najkritičnijoj fazi.
Kasnije se ispostavilo da se radilo o jednoj skandaloznoj akciji policije koja je obuhvaćala i nadzor nad nekolicinom novinara, a koju je odobrio tadašnji ravnatelj policije Oliver Grbić, ali ju je operativno provodio Milijan Brkić, tada njegov zamjenik, današnji glavni tajnik HDZ-a i glavni suradnik Tomislava Karamarka. Grbić je održavao kontakte sa Sanaderom upravo u vrijeme ključnih faza istraga koje su se protiv njega vodile, što je Grbić naknadno demantirao.
Selma Abadžić bila je iznimno važan kotačić u takvom policijskom mehanizmu, a usput i u bliskim prijateljskim odnosima sa suprugom Tomislava Karamarka i osoba od njegova iznimnog povjerenja. Zbog tih kompleksnih odnosa Tomislava Karamarka i Selme Abadžić u dijelu HDZ-a još su tih dana počeli otvarati pitanje ima li Karamarko neki skriveni razlog zbog kojeg je intervenirao da obranu Selme Abadžić preuzme upravo Ivo Farčić.
U veljači 2011. o postojanju dokumenata s detaljima iz privatnog života Tomislava Karamarka – koji su, po svemu sudeći, nakon njegova ubojstva nestali iz Pukanićeva ureda, pisala je nekadašnja Pukanićeva suradnica Jasna Babić na internetskom portalu Oko. Jasna Babić dosta je pisala o ubojstvu Ive Pukanića, stalno tvrdeći da odgovorne za to ubojstvo treba tražiti u Hrvatskoj.
O tomu je na portalu napisala sljedeće:
„Do redakcije portala Oko stigli su novi fragmenti iz tajnovitog sefa Ive Pukanića, koje su inspektori MUP-a zaplijenili netom nakon njegova ubojstva u listopadu 2008.
Riječ je o nekoj vrsti transkripata iz 2007. koji se tiču ‘specijalnih’ odnosa između Tomislava Karamarka i Ane Šarić, jedne od atraktivnijih i ponajbolje plaćenih šefica marketinga u EPH, izdavačkoj korporaciji Ninoslava Pavića, u kojoj je Karamarkova tvrtka Soboli obavljala poslove zaštite i osiguranja… U istom transkriptu, koji je nekontrolirano stigao do redakcije portala Oko, spominju se reakcije Karamarkove supruge na osobiti karakter toga policijsko-marketinškoga odnosa, koji nije moguće pobliže eksplicirati zbog iznimno utužive zaštite njegove delikatno privatne naravi. Druga je stvar što se pokazalo kako Karamarkova privatnost i intima imaju dalekosežne medijsko-političke posljedice, koje se, eto, razvlače dugo iza Pukanićeve smrti. Naime, sadržaj zagonetnoga sefa, sklonjenog u policijski arhiv, malo pomalo curi. Godine 2007., kada je dokument nastao, mogao je biti iznimno zanimljiv domaćem ‘žutom tisku’. No kako se u Hrvatskoj, za razliku od Berlusconijeve Italije, javno njeguje nešto stroža puritanska forma, ondašnji vlasnik Nacionala pročitao je primljeni dokument i – sakrio ga u svoj sef.
Dakako, Karamarko je znao za njegovo nezgodno postojanje još prije Pukanićeva ubojstva. Premda je Karamarko u politički život ušao kao sretno oženjeni konzervativac, Ivo Pukanić nikada ga nije upotrijebio za medijski reket, koji se tih godina naširoko prakticirao, ali je ta mračna mogućnost neprestano lebdjela nad nesretnim ministrom.
Na kraju je ostala činjenica da sef Ive Pukanića, oduzet iz njegova ureda, nikada nije bio službeni predmet policijske istrage, što nadležnog ministra sada dovodi u krajnje nezgodan položaj. Postavlja se, naime, pitanje je li inspektorski posao njegova MUP-a obavljen traljavo, namjerno i ciljano, samo zato da se zaobiđe gomila sličnih dokumenata koji dokazuju da je likvidirani novinski izdavač zavladao skrivenim životima aktualnih državnih prvaka.“
U vrijeme kada je Jasna Babić o tomu pisala i u svojim javnim istupima sugerirala da bi se istraga Pukanićeva ubojstva trebala usmjeriti prema Hrvatskoj, otvoren joj je prostor za gostovanje u brojnim crnogorskim medijima. Nekome je ondje očito odgovaralo da se javno afirmiraju teze Jasne Babić da naručitelje atentata treba tražiti u Hrvatskoj.
Jasna Babić nije spornu dokumentaciju dobila iz policije. Kao i svojedobno Ivo Pukanić, dobila ju je od školske prijateljice Enise Karamarko s molbom da je ne objavljuje, već da to učini samo ako se nešto dogodi njenom djetetu da se dozna tko bi djetetu mogao nauditi.
Postupanje policije sa sadržajem Pukanićevih sefova u kasnoj fazi suđenja pokušao je problematizirati Slobodan Đurović, i to kako bi si pokušao popraviti tešku situaciju u sudskom postupku. On je krajem 2012. uspio pronaći policijske zapisnike o sadržaju Pukanićevih sefova, koji su navodno bili zagubljeni u povelikom sudskom spisu. Kasnije je preko svojih odvjetnika pokušao novinarima tu temu učiniti zanimljivom i u javnosti afirmirati tezu da sadržaj Pukanićevih sefova zapravo krije pravu tajnu tko je mogao biti naručitelj Pukanićeva ubojstva. Pokušalo se u javnost plasirati i tezu da Pukanić zapravo nije ubijen zato što je nešto objavio, već zato što se netko bojao da nešto ne objavi.
O tome kako se neposredno nakon Pukanićeva ubojstva postupalo sa spornim sefovima, sastavljeno je više službenih zabilješki. Sef marke Secureline policija je pronašla u Pukanićevu uredu 25. listopada 2008. u vrijeme dok je trajala pretraga njegova ureda u Vlaškoj 40. Sef je tada zapečaćen i privremeno oduzet od Sine Karli, odgovorne osobe unutar NCL Media Grupe. Sina Karli prisustvovala je pretrazi Pukanićeva ureda, a sef je zapečaćen zato što u tom trenutku nitko nije imao pristupnu šifru za njegovo otvaranje. Nakon što je zapečaćen, sef je prebačen u službene prostorije Sektora kriminalističke policije u Zagrebu u Heinzelovoj ulici. Punih pet dana sef je stajao u prostorijama policije prije nego što se pristupilo njegovu otvaranju.
Otvaranje je započelo 30. listopada 2008. u 10 sati ujutro u podrumskim prostorijama policijske zgrade u Heinzelovoj ulici. Otvaranju su prisustvovali policijski službenici Prvoslav Kulić, Neva Budimir, Željko Kirin, Josip Kičin i Željko Mikulić. Bili su tu i Sina Karli, Sanja Konforta i Igor Vukotić sa strane NCL Media Grupe i Nikola Hrošč i Alan Perl, dvojica nasumično odabranih građana svjedoka. Sef je u njihovu prisustvu otvorio Dubravko Sopek, ovlašteni djelatnik tvrtke Salon bankarske opreme, koristeći posebnu tvorničku sigurnosnu šifru.
Potom je sef detaljno pregledan, sve što je u njemu pronađeno je izuzeto, a za svaki predmet napisana je potvrda o privremenom oduzimanju. Pretraga je trajala devet i pol sati. Za to vrijeme u prisustvu istih osoba otvoren je i sef marke Mottura, koji je pronađen u Pukanićevu stanu u Ilici 107. Policija ga je privremeno oduzela tijekom pretrage stana kojoj je prisustvovala Vlasta Bersel, osoba koja se brinula o Pukanićevoj kćeri. Taj je sef otvoren nasilno, uz pomoć bušilice i pajsera.
O svemu je sastavljen zapisnik koji je pročitan svim prisutnima. Djelatnici NCL Media Grupe htjeli su fotokopirati neke dokumente tvrdeći da su im važni za daljnje poslovanje tvrtke, ali im policija to nije dopustila. Svi oduzeti predmeti privremeno su bili pohranjeni u zagrebačkoj policiji. Među pronađenim stvarima nije bilo dokumenata koje je u svom tekstu spominjala Jasna Babić. Bilo je među pronađenim dokumentima i onih potpuno privatne naravi, koji se također nikako nisu mogli dovoditi u vezu s ubojstvom. Ostali dokumenti bili su već ranije objavljeni u tiskanim izdanjima tjednika Nacional.
Činjenica je da su Pukanićevi sefovi punih pet dana bili u prostorijama Policijske uprave zagrebačke. Što se tada s njima događalo? Je li ih netko ipak u međuvremenu otvarao? Je li bilo moguće da je netko unutar policije i prije službenog otvaranja sefa, uz pomoć sigurnosne šifre, otvarao sef i radio trijažu dokumenata? Čak i ako bi to bilo točno, to je mogla raditi samo osoba od iznimnog povjerenja tadašnjeg policijskog vrha. Međutim, u to je iznimno teško povjerovati.
U travnju 2010. Sreten Jocić izjavio je na suđenju u Beogradu da iza ubojstva Ive Pukanića stoji Tomislav Karamarko. Rekao je da će to tijekom suđenja potvrditi svjedoci. Sudac ga je upitao je li svjestan težine toga što govori te rekao da sud ne može dopustiti da o službenim osobama u Srbiji, ali i u drugim državama, iznosi takve tvrdnje bez mogućnosti da se te osobe o tomu očituju. Jocić mu je rekao da to nisu samo njegove tvrdnje, već da su to saznanja i obavještajnih službi. Jocić je tada iznosio i brojne druge gotovo nevjerojatne tvrdnje, a Karamarko je izjavio da su Jocićeve optužbe budalaština. Dvije godine kasnije Jocić je iz zatvora Karamarku zaprijetio smrću. Ta je informacija proslijeđena hrvatskoj policiji i SOA-i. SOA je potom napravila sigurnosnu procjenu i informacija se pokazala pouzdanom. Potom je napravljen popis osoba koje je hrvatska policija trebala držati pod nadzorom. Karamarku je osiguranje ukinuto u listopadu 2013.
U svjetlu opisanih događaja može se otvoriti pitanje i zašto je Jocić s Pukanićevim ubojstvom pokušao povezati Karamarka. Je li on preko svojih veza u obavještajnom miljeu došao do informacija o zbivanjima na koje je u prosincu 2013. USKOK upozorila školska prijateljica Karamarkove supruge? Je li upravo zbog toga pokušao Karamarka dovesti u neugodnu poziciju i namjerno ga optužiti za nešto u čemu Karamarko zapravo nije sudjelovao?
